1000 Days of Spring

Nakon upoznavanja osobe puno je teže suditi joj svrstavajući je pod nekoliko stereotipa baziranih na osobinama koje u očima promatrača strše iz njezine ličnosti, obilježiti je tako epitetom drugog – vanjske jedinice koja nekom unutarnjom karakteristikom inherentno ne odgovara vrijednostima promatrača. Na neki način to je obrambeni mehanizam zaštite vlastitog ega, reakcija protiv introspekcije i samosvjesnosti kojom se održavaju predrasude. Čuti nečiju priču, pogledati na razloge i odluke iz njegovog kuta čini sud kompliciranijim, a ista osoba onako daleko i inherentno drugačija svojim vanjskim osobinama, mora privući zrno empatije, jer život svakog čovjeka je uvjetovan odlukama iz prošlosti te kontekstom u kojem su te odluke donesene. Odluke i dalje mogu izgledati pogrešnima, sukobljavati se s vrijednosnim sustavom pojedinca, ali promatrane iz kuta uzroka i posljedice, ne postoji čovjek koji je greškama imun, s te strane i drugog je teže zadržati na razini stranca, inherentno drugačijeg.

Vjerujem kako je ovo bila jedna od tematskih ideja autora ove knjige, budući da je naglasak u putovanjima stavljen prvenstveno na ljude koje je upoznao i promjenu perspektive i pogleda na vlastite vrijednosti kao posljedice susreta s njima. Čitanje nije zamjena za iskustvo iz prve ruke, ali ukoliko bi ostali s barem malo empatije prema ovisniku o heroinu iz Španjolske ili o prostitutki iz Francuske, vjerujem kako bi autor njihovo uvrštavanje i davanje dodatnog im prostora smatrao opravdanim. S literarne strane nije ovo netipična tematika, dosta knjiga se barem posredno bavi i humanizacijom stranca, ali ono što ‘‘Tisuću dana proljeća'' čini specifičnom je nepretenciozni stil kojim je napisana i razina samosvjesnosti koja se proteže kroz cijelu knjigu.

Autor je u prvom planu cijelo vrijeme, ali ne zbog veličanja vlastite ličnosti, postignuća i kul stvari koje je uradio, već kako bi pokazao koliko je on, autostoper koji je proputovao Europu nekoliko puta, u osnovi sličan običnom čovjeku, koliko ga muči fakultet kojeg ne uspijeva završiti, dugovi iz prošlog posla, osjećaj nezahvalnosti prema obitelji koja mu je, sagledano u kontrastu s upoznavanjem ljudi s drugačijim odrastanjem, posebno u Bangladešu, pružila odlične startne uvjete – iste kakve sam uostalom, u nekom obliku dobio i sam, ali ih zaboravim, jer se često čine dijelom nečega što se podrazumijeva.

“Tanka je linija između osobnog rasta, sazrijevanja i mudrosti koje ti Cesta može donijeti, i ego-tripanja. Jako tanka. Nekad je i sam znam preći. (...) Pritom zaboravljajući možda i najvažniju lekciju koju nas putovanja mogu naučiti, onu o skromnosti. Zaboravljajući spoznaju da smo tako maleni, tako nebitni, u prolazu.”

Strukturno, knjiga je organizirana u tri tematske jedinice: početna putovanja i sami razlozi za takav način života, uočavanje prilike kako bi od putovanja mogao napraviti primanja, pojavljivanju na televiziji i poslije toga sponzorskim ugovorima koji su mu omogućili putovanja u Portugal i Bangladeš, posjet kojem je dao velik dio knjige, te na kraju poglavlja o djevojkama i ljubavi. Prva dva dijela su mi jako dobra, a treći je za mene ostao malo nedorečen, malo čudno uklopljen u knjigu.

Citati:

“Ako sam htio da ljudi poštuju moju različitost, onda sam morao krenuti od sebe samog i poštivati njihovu.”

''Ego, prijatelju - pogledao me duboko u oči. - Imaš problem s veličinom svog ega. Kritiziraš druge, koji imaju drugačiji način od tvog. Istovremeno govoriš da si alternativan, drugačiji, uzimaš si za pravo da samo ti znaš ispravan put, da samo ti znaš istinu. Pokušavaš biti bolji od drugih ondje gdje natjecanja ne bi trebalo biti. To ti je put u propast. Radi svoje, na pošten način, najbolje što možeš. Druge proučavaj, uči od njih, ali nikad ne umišljaj da si veći ili bolji od nekog. Možeš biti veći i bolji samo od sebe samog. Jer jedino o sebi znaš čitavu istinu.''

“Dok je strah, s druge strane, naučen osjećaj. Koji se neprimjetno prikrada do naših umova, od samih početaka naših života, kroz odgoj, okolinu, edukaciju. Čitavo je naše sadašnje društvo - društvo straha. Čitavo je naše sadašnje društvo - društvo prilagođavanja, jednima, drugima, trećima. Kako nas više ne bi bilo strah.”

''Čovjek s velikom posudom u ruci klizio je vlakom, među redovima sjedala koja su odavno dala svoje, izgovarajući naziv slastice koju je prodavao putnicima na liniji Comilla-Srimangal. Spotaknuo se o nečiju nogu, a jedna mu je masna okruglica ispala iz posude, ravno na pod. Okrenuo se lijevo, okrenuo se desno, podigao je, puhnu u nju i vratio među ostale. Što je bilo najbolje, osoba pored mene, koja je vjerojatno svjedočila čitavoj situaciji, pozvala ga je i kupila jedan komad. Ah, taj Bangladeš.''