Ivan

Život seljaka, one vrste s početka 20. stoljeća i američkog juga na kojem je William odrastao uvjetuje ovisnost o zemlji, ćudljivom gospodaru koji zahtjeva fiksnu količinu rada i svakodnevni trud, ali čiji prinosi se ne mogu predvidjeti niti se na njih može pouzdati. I ljudi su to prihvatili, ne možeš se pobuniti protiv prirode, ako prinos izostane ostaje im jedino ponoviti cijeli proces i nadati se boljoj godini. Odnos prema zapreci ove vrste traži prihvaćanje datog stanja kao nepromjenjivog, fokus seljaka umjesto na promjenu uvjeta mijenja se na odnos prema ishodu, očajavanje nije izbor, valja prilagoditi svoje radnje, prilagoditi zalihe i nadati se boljim uvjetima sljedeće godine.

U idejnoj izgradnji lika Williama Stonera odrastanje u ovim uvjetima stvara obrazac  kojim će se on nastaviti odnositi prema događajima u svom životu i nakon života na farmi. Gradski život ne može brzo prihvatiti kao normalan, on sam hoda drugačije od drugih, nema novaca da sudjeluje u igrankama, vidi se vanjskim dijelom društva promatrajući ljude oko sebe slično kako Mersault to radi kod Camusa. U tome ima smisla njegovo nalaženje eskapizma u književnosti, apstraktnim idejama srednjeg vijeka i renesanse, radi se o nečemu što je potpuno izvan interesa struje društva, nešto što nikakvu promjenu neće unijeti, što je eskapistički interes Williama i njegovih kolega. 

“It's for us that the University exists, for the dispossessed of the world; not for the students, not for the selfless pursuit of knowledge, not for any of the reasons that you hear. We give out the reasons, and we let a few of the ordinary ones in, those that would do in the world; but that's just protective coloration. Like the church in the Middle Ages, which didn't give a damn about the laity or even about God, we have our pretenses in order to survive. And we shall survive—because we have to.”  

Vjerujem kako Williamova karakterizacija kao osobe koja se ne vidi dijelom društva, služi kao metafora za cijelu katedru književnosti, barem u ono doba, mjesta gdje profesor sa svojim studentima analizu pjesme stare 500 godina doživljavaju smrtno ozbiljno. I to se uzima posve logičnim. Eskapističko mjesto koje služi za utočište za sve Stonere ovog svijeta, jer jedino oni ga i mogu vidjeti privlačnim.

Čitajući knjigu pitao sam se cijelo vrijeme je li William sretan čovjek, je li imao dobar život. Njegov stoički ako ću iskoristiti pozitivan pridjev, pasivni ako ću uzeti negativni, pristup stvarima van fakulteta donosi mu neuspjehe na društvenoj skali. U Edith se zaljubio, jer je u njoj našao svoj unutarnji ideal ljepote, ali za čiju ljubav se prestao boriti nakon nekoliko tjedana braka kad je shvatio da ona želi čovjeka koji on ne može ili možda ipak preciznije, ne želi biti. Njeno zamjeranje je logična reakcija, za razliku od Williama ona je produkt tog vremena, odrasla u visokoj klasi očekujući od muža da pokaže inicijativu i pruži joj sve ono što žene njene klase očekuju imati, stvari za koje William nikad zainteresiran nije bio. Da se njega pitalo nikad onaj mali stan ne bi napustili, ali opet i njih dvoje su tokom godina našli načina da funkcioniraju kao cimeri, ako već ne kao supružnici. Izgubio je kćerku koja je razvila isti eskapistički bijeg od stvarnosti kakav je pokazivao i njen otac, nije imala knjige, ali je pronašla alkohol. Našao je ljubav sa djevojkom iz svog svijeta sveučilišta, u čijim očima on je bio velik, ali čija veza nije mogla trajati u fatalističkom svijetu gdje oboje sebe vide strancima kojima nije predviđen put glavnog junaka modernih priča. Nije moglo završiti drugačije za njih dvoje. Ali opet, ako proglasim Williama Stonera nesretnim, zar time ne pretpostavljam očekivanja životu vođena idejom individualca koji treba imati sve ili umrijeti u pokušaju. U stvarnom životu to baš i ne funkcionira tako, s te strane mi Williamov stav daje nadu, njegovo neprihvaćanje patnje kao baznog stanja bez obzira na okolnosti i fokus na pozitivne dijelove koji će se uvijek pojaviti bez obzira na ukupnu sliku.

Mistična družina glavnog lika H.H.-a bez granica prostora i vremena po datom naslovu putuje ka istoku. Kako na odredište nisu stigli istok to čini simbolički određenim, jednako kako putovanje čini trajnim stanjem koje se nikada neće dovršiti. Članovi su tu dok su spremni služiti. Dojma sam, obzirom na stil pisanja, spomen istoka i Hesseova ostala djela, samo služenje nije pretpostavljeno osobi već ideji umjetnosti. Članovi družine su umjetnici svih vrsta, biti će tu dok budu podredili sebe onom što traženo djelo zahtjeva.

U Sidarti, napisanom deset godina ranije, kraj romana povezan je sa Sidartinim odbacivanjem ega uz istovremeno shvaćanje kako je ego sastavni dio čovjeka, on je unutarnji poriv koji ih tjera da si daju vrijednost i svrhu. Sidarta tako živi izvan društva, promatra ga u obliku rijeke i njenog toka kojim je simbolično prikazana ljudska povezanost. Produhovljenje nije tu za čovjeka, tako ni dolazak na odredište u naslovu romana. Članovi će ostati u družini na putovanju dok sebe budu podredili umjetničkom djelu, nešto što je temelj stalnog konflikta svakog umjetnika. U romanu je to naglašeno željom H.H.-a da napiše povijest družine, ne zbog toga što svijet treba imati pisani dokaz njenog postojanja već što mu je potrebno da On napiše to djelo. Ono mu je svrha kako bi dao značaj i pisani trag svom postojanju.

Nakon upoznavanja osobe puno je teže suditi joj svrstavajući je pod nekoliko stereotipa baziranih na osobinama koje u očima promatrača strše iz njezine ličnosti, obilježiti je tako epitetom drugog – vanjske jedinice koja nekom unutarnjom karakteristikom inherentno ne odgovara vrijednostima promatrača. Na neki način to je obrambeni mehanizam zaštite vlastitog ega, reakcija protiv introspekcije i samosvjesnosti kojom se održavaju predrasude. Čuti nečiju priču, pogledati na razloge i odluke iz njegovog kuta čini sud kompliciranijim, a ista osoba onako daleko i inherentno drugačija svojim vanjskim osobinama, mora privući zrno empatije, jer život svakog čovjeka je uvjetovan odlukama iz prošlosti te kontekstom u kojem su te odluke donesene. Odluke i dalje mogu izgledati pogrešnima, sukobljavati se s vrijednosnim sustavom pojedinca, ali promatrane iz kuta uzroka i posljedice, ne postoji čovjek koji je greškama imun, s te strane i drugog je teže zadržati na razini stranca, inherentno drugačijeg.

Vjerujem kako je ovo bila jedna od tematskih ideja autora ove knjige, budući da je naglasak u putovanjima stavljen prvenstveno na ljude koje je upoznao i promjenu perspektive i pogleda na vlastite vrijednosti kao posljedice susreta s njima. Čitanje nije zamjena za iskustvo iz prve ruke, ali ukoliko bi ostali s barem malo empatije prema ovisniku o heroinu iz Španjolske ili o prostitutki iz Francuske, vjerujem kako bi autor njihovo uvrštavanje i davanje dodatnog im prostora smatrao opravdanim. S literarne strane nije ovo netipična tematika, dosta knjiga se barem posredno bavi i humanizacijom stranca, ali ono što ‘‘Tisuću dana proljeća'' čini specifičnom je nepretenciozni stil kojim je napisana i razina samosvjesnosti koja se proteže kroz cijelu knjigu.

Autor je u prvom planu cijelo vrijeme, ali ne zbog veličanja vlastite ličnosti, postignuća i kul stvari koje je uradio, već kako bi pokazao koliko je on, autostoper koji je proputovao Europu nekoliko puta, u osnovi sličan običnom čovjeku, koliko ga muči fakultet kojeg ne uspijeva završiti, dugovi iz prošlog posla, osjećaj nezahvalnosti prema obitelji koja mu je, sagledano u kontrastu s upoznavanjem ljudi s drugačijim odrastanjem, posebno u Bangladešu, pružila odlične startne uvjete – iste kakve sam uostalom, u nekom obliku dobio i sam, ali ih zaboravim, jer se često čine dijelom nečega što se podrazumijeva.

“Tanka je linija između osobnog rasta, sazrijevanja i mudrosti koje ti Cesta može donijeti, i ego-tripanja. Jako tanka. Nekad je i sam znam preći. (...) Pritom zaboravljajući možda i najvažniju lekciju koju nas putovanja mogu naučiti, onu o skromnosti. Zaboravljajući spoznaju da smo tako maleni, tako nebitni, u prolazu.”

Strukturno, knjiga je organizirana u tri tematske jedinice: početna putovanja i sami razlozi za takav način života, uočavanje prilike kako bi od putovanja mogao napraviti primanja, pojavljivanju na televiziji i poslije toga sponzorskim ugovorima koji su mu omogućili putovanja u Portugal i Bangladeš, posjet kojem je dao velik dio knjige, te na kraju poglavlja o djevojkama i ljubavi. Prva dva dijela su mi jako dobra, a treći je za mene ostao malo nedorečen, malo čudno uklopljen u knjigu.

Citati:

“Ako sam htio da ljudi poštuju moju različitost, onda sam morao krenuti od sebe samog i poštivati njihovu.”

''Ego, prijatelju - pogledao me duboko u oči. - Imaš problem s veličinom svog ega. Kritiziraš druge, koji imaju drugačiji način od tvog. Istovremeno govoriš da si alternativan, drugačiji, uzimaš si za pravo da samo ti znaš ispravan put, da samo ti znaš istinu. Pokušavaš biti bolji od drugih ondje gdje natjecanja ne bi trebalo biti. To ti je put u propast. Radi svoje, na pošten način, najbolje što možeš. Druge proučavaj, uči od njih, ali nikad ne umišljaj da si veći ili bolji od nekog. Možeš biti veći i bolji samo od sebe samog. Jer jedino o sebi znaš čitavu istinu.''

“Dok je strah, s druge strane, naučen osjećaj. Koji se neprimjetno prikrada do naših umova, od samih početaka naših života, kroz odgoj, okolinu, edukaciju. Čitavo je naše sadašnje društvo - društvo straha. Čitavo je naše sadašnje društvo - društvo prilagođavanja, jednima, drugima, trećima. Kako nas više ne bi bilo strah.”

''Čovjek s velikom posudom u ruci klizio je vlakom, među redovima sjedala koja su odavno dala svoje, izgovarajući naziv slastice koju je prodavao putnicima na liniji Comilla-Srimangal. Spotaknuo se o nečiju nogu, a jedna mu je masna okruglica ispala iz posude, ravno na pod. Okrenuo se lijevo, okrenuo se desno, podigao je, puhnu u nju i vratio među ostale. Što je bilo najbolje, osoba pored mene, koja je vjerojatno svjedočila čitavoj situaciji, pozvala ga je i kupila jedan komad. Ah, taj Bangladeš.''