The Journey to the East

Mistična družina glavnog lika H.H.-a bez granica prostora i vremena po datom naslovu putuje ka istoku. Kako na odredište nisu stigli istok to čini simbolički određenim, jednako kako putovanje čini trajnim stanjem koje se nikada neće dovršiti. Članovi su tu dok su spremni služiti. Dojma sam, obzirom na stil pisanja, spomen istoka i Hesseova ostala djela, samo služenje nije pretpostavljeno osobi već ideji umjetnosti. Članovi družine su umjetnici svih vrsta, biti će tu dok budu podredili sebe onom što traženo djelo zahtjeva.

U Sidarti, napisanom deset godina ranije, kraj romana povezan je sa Sidartinim odbacivanjem ega uz istovremeno shvaćanje kako je ego sastavni dio čovjeka, on je unutarnji poriv koji ih tjera da si daju vrijednost i svrhu. Sidarta tako živi izvan društva, promatra ga u obliku rijeke i njenog toka kojim je simbolično prikazana ljudska povezanost. Produhovljenje nije tu za čovjeka, tako ni dolazak na odredište u naslovu romana. Članovi će ostati u družini na putovanju dok sebe budu podredili umjetničkom djelu, nešto što je temelj stalnog konflikta svakog umjetnika. U romanu je to naglašeno željom H.H.-a da napiše povijest družine, ne zbog toga što svijet treba imati pisani dokaz njenog postojanja već što mu je potrebno da On napiše to djelo. Ono mu je svrha kako bi dao značaj i pisani trag svom postojanju.